Donosimo vam tekst naše učenice 8. razreda, Antee Rako, o tome kako je sve to izgledalo jednog petka trinaestog. 

Petak. Poseban dan.

Iako je sve izgledalo uobičajeno ipak se osjećao neki pritisak u zraku. Učitelji razredne nastave sa svojim su učenicima marljivo uvježbavali brojne recitacije kako bi sve na kraju ispalo kako treba. Učitelji predmetne nastave s pedagoginjom i nisu imali baš lagan posao. Njihove su zadaće bile napisati plan i program izvedbe priredbe te održati probe sa zborom, što i nije bilo tako jednostavno. Nastava se odvijala do 6. sata i onda je polako počela strka. Na školskom dvorištu trebalo je postaviti stolove i prenijeti sav onaj trud naših majki i baka u obliku kolača, peciva i ostalih raznoraznih slastica. Sve je bilo spremno, ali nedostajala je još samo jedna stvar – pozvati sve te učenike i učitelje da se pridruže priredbi. I predstava je počela. Nakon uvodnog dijela na scenu su stupili oni najmlađi. Sve su nas ugodno iznenadili svojim nastupom. Iza njih su nastupili nešto stariji i posebno nas razveselili svojim vedrim duhom uz pjesmicu „Muhara“. Posljednji, ali jednako važni kao i ostali, izašli su učenici 3. i 4. razreda i predstavili sve blagodati koje nam je Bog darovao. Na kraju, poslastica za sve nas – zbor i pjesma „Vijek hvaljen budi“ uz pratnju gitariste Mateja Ante Vuletića. Prije jela, naš župnik, don Mario, blagoslovio je sve što su vrijedne ručice naših majki i baka, ali i nas djece, stvorile. Zahvalni smo Gospodinu što nam je sve to darovao iz ljubavi prema svima nama.

Antea Rako, 8. razred